Bivacco Luca Vuerich - sklonište na vrhu planine
02 July, 2023
Čim smo vidjeli ovu lokaciju, a bilo je to još prije nekoliko godina završila je na našoj wishlisti. Kako i ne bi kada izgleda ovako nestvarno! Napokon smo uspjeli uhvatiti vremena i savršen trenutak za ovaj hike i uspon do jednog od najljepših bivaka u Alpama. Ljeto u planinama ove godine kasni, i pomalo nam je čudno krajem 6. mjeseca nositi zimsku opremu u ruksaku (za uspon na 2500m), ali ipak su to Alpe i treba biti spreman na sve. Imali smo u glavi nekoliko izleta za ova dva slobodna dana koja smo uspjeli uhvatiti u pauzama između posla, ali dosta toga je otpalo zbog već spomenutog snijega i odluka je pala na ovaj hike.
Spremili smo se dan ranije, ruksaci od 40l bili su poprilično teški, jer osim svega standardnog što nam treba za dva dana na planini morali smo nositi još i opremu za ferratu i dereze. Nije nam baš leglo ovih dodatnih 2kg željeza u ruksaku, ali nekako smo to prožvakali i nadali smo se da će nas planina nagraditi, što se uistinu i dogodilo i to u punom smislu te riječi. No vratimo se još malo na pakiranje. Opremu za ferratu smo nosili jer je staza do bivka na jednom dijelu tehnički zahtjevna i osigurana je sajalama tako da je ovaj dio opreme morao biti u ruksaku. Iako smo se u Zagrebu pržili na 38C proteklih dana, u visokim planinama još uvijek ima snijega stoga smo morali uzeti i dereze. Iako smo se dan ranije čuli s Česima koji su bili u skloništu i pitali smo ih za informacije o stazi te su nam rekli kako ima nešto malo snijega, ali može se proći bez dereza mi ipak nismo htjeli riskirati i ubacili smo ih u ruksak. Bolje nositi 1kg više nego odustati 200m od vrha. Druga najteža stvar u ruksaku bila je voda, nosili smo 3l po osobi što nam je bilo dovoljno za uspon i povratak. U blizini bivka nema izvora ni vode tako da računajte na to da ćete imati samo ono što ponesete.
Krenuli smo iz Zagreba dosta rano, već u 4:30, a čekalo nas je 3h vožnje do početne točke izleta. Prolazimo kroz Kranjsku goru i za nekoliko minuta ulazimo u Italiju te vozimo prema prijevoju Sella Neva s kojeg skrećemo na usku planinsku cestu koja nas vodi prema Malga Montasio, a samo 500m prije kuće nalazi se besplatan veliki parking na kojem smo ostavili auto. Htjeli smo krenuti hodati što ranije kako bi pokušali izbjeći sunce, a moramo priznati i da smo bili poprilično umorni od posljednjih nekoliko tjedana i sve što smo htjeli je čim prije doći do bivka, skinuti ruksake s leđa i uživati na svježem zraku i miru. Bio je ponedjeljak i nismo očekivali neku preveliku gužvu na planini, a već na parkingu se dalo naslutiti da nam je procjena bila dobra. Tek jedan auto koji je stigao kad i mi, kratko smo popričali s dva talijana koja su krenula su prema vrhu Montaža, bacili smo ruksake na leđa i bilo je vrijeme za pokret.
Čim smo stigli na parking ispred nas je bio cilj i vidjela se cijela staza kojom trebamo proći do vrha. Začudo nije izgledalo toliko strašno, a prva misao koja mi je prošla kroz glavu bila je; ''Pa ovo izgleda puno lakše od Sv. Ilije na Biokovu''. Ovo nam je bio najteži uspon ikad, i nekako nam je uvijek mjerilo za sve ostalo, dok ne naiđemo na nešto što će nas satrati bolje od onih 1600m visinske u 3km do Sv. Ilije po teškoj sparini. U početku hodamo cestom prema Rifugio di Brazza do kojeg nam je trebalo oko 20 minuta. Rifugio je bio otvoren, ali nismo se zadržali jer smo se tek zagrijali tako da nastavljamo dalje planinarskom stazom. Iako uspon izgleda strmo, staza je zapravo jako dobro postavljena i serpentinama se cijelo vrijeme polako penjemo i dobivamo na visni, a nekih jako strmih dijelova gotovo da i nema.
Društvo nam cijelo vrijeme prave svisci i divokoze kojih ima na stotine po ovim travnatim padinama. Čak su i pitome i ne smeta im prisustvo ljudi, a ponekad su lijene maknuti se sa staze pa ih treba zaobići. Nije im problem ni ispozirati za fotku. U početku hodamo u hladovini koja nam baš godi, temperatura je idelana za hodanje, ali sve što je lijepo kratko traje tako da je i nas uskoro sustiglo sunce. Napravili smo kratku pauzu za snack od suhog voća i bilo je vrijeme da se izvadi krema za sunčanje, mazali smo ruke i lice, a neki su bili pametni pa nisu namazali noge što će se kasnije pokazati kao velika pogreška. Kako naivno!
Kako se penjemo više pogledi su sve ljepši, pogotovo onaj prema Visokom Kaninu, granici Italije i Slovenije koja se vidi s druge strane doline. Stigli smo i do raskrižja gdje se staza odvaja za vrh Cima di Terrarosa do kojeg ima oko 30 min hoda. Mi smo se planirali popesti sutradan na povratku, ali na žalost sve je ostalo na planovima, a u nastavku ćete saznati zašto. Od raskrižja slijedi blago spuštanje, a zatim uspon do sedla Forca de liz Sieres gdje smo napravili malo veću pauzu jer ovdje smo morali izvaditi opremu za ferratu koja počinje odmah nakon što prođemo sedlo. Na sedlu ćete pronaći i malo sklonište ukopano u stijenu koje su koristili talijanski vojnici za vrijeme prvog svjetskog rata.
Ferrata nije zahtjevna, a na početku stoji tabla s upozorenjem o opremi koja je potrebna za uspon. Uvijek nam je drago kada na stazi ima ovakvih zanimljivih dionica koje malo razbiju monotoniju i unesu dozu adrenalina, a ova ferrata uspon do vrha čini savršenim. Rekli bismo da je težine A/B, nema baš nekih izloženih dijelova ni prevjesa tako da je svi koji nemaju problema sa strahom od visine mogu proći bez velikih poteškoća. Preko 10 sajli penjemo se do vrha grebena, a pogledi koji se otvaraju nakon svake sajle su sve ljepši, pogotovo onaj prema močnom Montažu (2752m), drugom najvišem vrhu Julijskih Alpa.
Na samom kraju ferrate dolazimo i do jedinog dijela koji je pod snijegom, svega nekoliko metara koji se uz malo opreza mogu proći bez dereza. Slijedi posljednjih 400m grebenom do samog skloništa uz nevjerojatne poglede i strme provalije s obje strane. Na nekoliko mjesta greben je dosta uzak i staza izložena tako da treba biti koncentriran i oprezan jer ovdje ne želite napraviti pogrešan korak.
I nakon 4h i 30min stigli smo do predivnog bivka Luca Vuerich, na fotkama je izgledao predivno, ali uživo, e to je pravi spektakl! Gdje god da se okrenemo pogledi su fenomentalni. S jedne strane Montaž, s druge strane Viš, u daljini se vide divovi Julijskih Alpa Mangart, Jalovec i Triglav, a s druge strane Visoki Kanin koji dijeli Italiju i Sloveniju. Nekoliko minuta nakon nas na vrh je stigla i vesela grupa Slovenaca s kojom smo popričali i dobro se nasmijali, ali moramo se osvrnuti na njihovu nespremnost na ovaj uspon. Iako su bili iskusni i rekli su nam da su popeli gotovo sve vrhove koje možemo vidjeti s bivka nisu bili adekvatno opremljeni za ovaj izlet. Opremu za ferratu nisu imali, ali ovaj dio i razumijemo, bili su već gore i znali su kakav je uspon. Realno ni mi ne bi uzimali set za ferratu da idemo ponovo, ali najveći problem je bio što nisu imali kacige. Mi smo prvi ušli u ferratu, a oni nekoliko minuta iza nas. Njih četvorica cijelo vrijeme se penju ispod, a mi vidimo da nemaju kacige i doslovno gledamo svaki kamen da ga ne pomaknemo ili bacimo prema dolje jer bi to moglo završiti jako loše za nekog od njih. Kod ovakvih uspona kaciga je obavezan dio opreme, čak ni ne treba netko iznad vas baciti kamen, ali ovdje su stijene jako krušljive i cijelo vrijeme se čuje zveckanje kamenja oko nas, a vrlo često kamenje bacaju i divokoze koje se penju po strmim stijenama u što smo se nekoliko puta uvjerili i na ovom usponu.
Bivak je smješten doslovno na vrhu planine (Fornon del Buinc 2531m) što i nije tako čest slučaj, a iza sebe krije i jednu tragičnu priču. Ime je dobio po talijanskom alpinistu koji je 2010. godine vrlo mlad poginuo u lavini na Pristojniku. U bivku ćete pronaći njegovu fotografiju i nekoliko tekstova o njemu, a izgradnju samog bivka je potaknula njegova obitelj uz pomoć donatora i sponzora. Bivak je cijeli izgrađen od drveta i u njemu se može smjestiti 8 ljudi za koje su predviđeni i madraci, opremljen je solarnim panelom i ima rasvjetu, ali mi nismo uspjeli pronaći neku utičnicu za punjenje telefona pa pretpostavljamo da je nema ili je pak negdje sakrivena. Nema nam logike da ima struje, ali nema bar neki USB za napuniti mobitel. S nama je uvijek powerbank pa nam ovo nije predstavljalo problem. Ako planirate posjet ovom bivku imajte na umu da za vikend i u sezoni može biti poprilična gužva tako da je svakako preporučljivo da dođete što ranije kako bi vidjeli kakva je situacija i ako bude prevelika gužva imate dovoljno vremena za povratak ili produžiti dalje. Moramo napomenuti da skloništa na planini nisu besplatani apartmani već objekti namijenjeni planinarima i alpinistima kako bi se sklonili od lošeg vremena ili prespavali i odmorili na izletima tako da nemojte računati da ćete doći do vrha na party. Iz osobnog iskustva znamo da ima ljudi koji u ovakve objekte dolaze ciljano jer su besplatni, tamo ostaju po nekoliko dana na godišnjem, sa sobom donose svakako smeće koje vrlo često ostavljaju tamo. Smatramo da svatko ima mora imati priliku uživati u čarima planine i svi bi jednom trebali doživjeti izlazak i zalasak sunca s nekog vrha, ali treba se držati nekih pravila i biti odgovoran. Na linku možete pročitati i naš blog o pravilima ponašanja u skloništima.
Nakon ručka smo jednostavno uživali u pogledima i svježem zraku, Daria se posebno potrudila oko poruke u upisnoj knjizi, a ja sam skuhao kavu i nakon toga smo guštali i čekali zalazak. Nakon šte se slovenska ekipa spustila s vrha, na Montažu su se počeli skupljati neki oblaci što i nije bio dobar znak jer su se približavali i nama, a vrlo brzo i mi smo se našli u oblaku. Veselili smo se zalasku i ovo nam baš nije najbolje sjelo, ali što je tu je. Nadali smo se najboljem, drugo nam nije preostalo.
Taman pola sata prije zalaska oblaci su se počeli micati, a pred nama se počeo otvarati pogled, kakve samo sreće imamo! Uživali smo u jednom od najljepših zalazaka koje smo ikada vidjeli od kada odlazimo u planine. Igra sunca i magle ispod i iznad nas izgledala je spektakularno! Nakon što je sunce palo ispod horizonta pokupili smo se u sklonište, pripremili večeru i legli na spavanje. Umorilo nas je sunce, a probudili smo se ujutro prije 4 tako da nije ni čudo da smo mrtvi umorni već u 22. Alarm stavljamo u 4:30 jer želimo vidjeti i izlazak sunca koji bi bilo šteta propustiti.
Ujutro kad je zazvonio alarm digao sam se brzinom munje da pogledam kroz vrata kakva je vani situacija, a prvi prizor bila je divokoza na kamenu nekoliko metara od skloništa koja je čak pričekala da se vratim po fotkić i okinem fotku. Daria baš nije neki ranoranioc pa sam joj dosta dugo mora objašnjavati kako je vani predivno i da se isplati ustati za ovakve prizore. Nakon nekoliko minuta je popustila, a ja sam skuhao kavu koju smo popili vani. Iako je bilo dosta svježe navukli smo jakne i uživali u ovim trenucima iznad magle, a uskoro su nas obasjale i prve zrake sunca. Uz ovakav izlazak zaključili smo da nam je ovo nešto najljepše što smo doživjeli u planinama do sada.
Iako nas je obasjavalo jutranje sunce, oblaci oko nas nisu baš bili pitomi, a tako je bilo najavljeno i po prognozi. Kod skloništa baš i nema signala, ali tu i tamo uhvati malo interneta što je dovoljno za baciti oko na vremensku prognozu koja nam je rekla da pakiramo stvari i krenemo natrag čim prije. Već u 6:30 ruksaci su bili na leđima i krećemo natrag. Sklonište ostaje iza nas i pozdravljamo ga do nekog drugog puta, a ispred nas su predivni prizori Montaža okruženog jutarnjom maglom.
Iako smo imali u planu raditi krug i vratiti se natrag malo duljom stazom koju su nam savjetovali i Slovenci, morali smo to odgoditi jer se nismo željeli upuštati u takve avanture po dosta zahtjevnom terenu uz kišu koja nam stiže iza leđa. Jedina opcija bio je povratak istim putem kojim smo i došli te eventualni uspon na vrh Cima di Terrarossa, ali ni to se nije ostvarilo jer je vrh bio potpuno u oblaku pa nam nije imalo smisla gubiti vrijeme i penjati se, a da za uzvrat ne dobijemo baš ništa.
Požurili smo natrag i nakon 2h i 30min stigli smo do auta, taman prije kiše. Koljena su gorila od spusta, ali odlučili smo biti brži od lošeg vremena! Još jednom bacamo pogled prema vrhu s kojeg smo se spustili, ali ovog puta ga ne vidimo od magle i oblaka koji su se navukli tamo gore. Za kraj još moramo spomenuti da je staza do vrha duljine 7.5 km uz 1125m visinske razlike uspona, a na linku možete preuzeti i GPX trag staze.
Spremili smo se dan ranije, ruksaci od 40l bili su poprilično teški, jer osim svega standardnog što nam treba za dva dana na planini morali smo nositi još i opremu za ferratu i dereze. Nije nam baš leglo ovih dodatnih 2kg željeza u ruksaku, ali nekako smo to prožvakali i nadali smo se da će nas planina nagraditi, što se uistinu i dogodilo i to u punom smislu te riječi. No vratimo se još malo na pakiranje. Opremu za ferratu smo nosili jer je staza do bivka na jednom dijelu tehnički zahtjevna i osigurana je sajalama tako da je ovaj dio opreme morao biti u ruksaku. Iako smo se u Zagrebu pržili na 38C proteklih dana, u visokim planinama još uvijek ima snijega stoga smo morali uzeti i dereze. Iako smo se dan ranije čuli s Česima koji su bili u skloništu i pitali smo ih za informacije o stazi te su nam rekli kako ima nešto malo snijega, ali može se proći bez dereza mi ipak nismo htjeli riskirati i ubacili smo ih u ruksak. Bolje nositi 1kg više nego odustati 200m od vrha. Druga najteža stvar u ruksaku bila je voda, nosili smo 3l po osobi što nam je bilo dovoljno za uspon i povratak. U blizini bivka nema izvora ni vode tako da računajte na to da ćete imati samo ono što ponesete.
Krenuli smo iz Zagreba dosta rano, već u 4:30, a čekalo nas je 3h vožnje do početne točke izleta. Prolazimo kroz Kranjsku goru i za nekoliko minuta ulazimo u Italiju te vozimo prema prijevoju Sella Neva s kojeg skrećemo na usku planinsku cestu koja nas vodi prema Malga Montasio, a samo 500m prije kuće nalazi se besplatan veliki parking na kojem smo ostavili auto. Htjeli smo krenuti hodati što ranije kako bi pokušali izbjeći sunce, a moramo priznati i da smo bili poprilično umorni od posljednjih nekoliko tjedana i sve što smo htjeli je čim prije doći do bivka, skinuti ruksake s leđa i uživati na svježem zraku i miru. Bio je ponedjeljak i nismo očekivali neku preveliku gužvu na planini, a već na parkingu se dalo naslutiti da nam je procjena bila dobra. Tek jedan auto koji je stigao kad i mi, kratko smo popričali s dva talijana koja su krenula su prema vrhu Montaža, bacili smo ruksake na leđa i bilo je vrijeme za pokret.
Čim smo stigli na parking ispred nas je bio cilj i vidjela se cijela staza kojom trebamo proći do vrha. Začudo nije izgledalo toliko strašno, a prva misao koja mi je prošla kroz glavu bila je; ''Pa ovo izgleda puno lakše od Sv. Ilije na Biokovu''. Ovo nam je bio najteži uspon ikad, i nekako nam je uvijek mjerilo za sve ostalo, dok ne naiđemo na nešto što će nas satrati bolje od onih 1600m visinske u 3km do Sv. Ilije po teškoj sparini. U početku hodamo cestom prema Rifugio di Brazza do kojeg nam je trebalo oko 20 minuta. Rifugio je bio otvoren, ali nismo se zadržali jer smo se tek zagrijali tako da nastavljamo dalje planinarskom stazom. Iako uspon izgleda strmo, staza je zapravo jako dobro postavljena i serpentinama se cijelo vrijeme polako penjemo i dobivamo na visni, a nekih jako strmih dijelova gotovo da i nema.
Društvo nam cijelo vrijeme prave svisci i divokoze kojih ima na stotine po ovim travnatim padinama. Čak su i pitome i ne smeta im prisustvo ljudi, a ponekad su lijene maknuti se sa staze pa ih treba zaobići. Nije im problem ni ispozirati za fotku. U početku hodamo u hladovini koja nam baš godi, temperatura je idelana za hodanje, ali sve što je lijepo kratko traje tako da je i nas uskoro sustiglo sunce. Napravili smo kratku pauzu za snack od suhog voća i bilo je vrijeme da se izvadi krema za sunčanje, mazali smo ruke i lice, a neki su bili pametni pa nisu namazali noge što će se kasnije pokazati kao velika pogreška. Kako naivno!
Kako se penjemo više pogledi su sve ljepši, pogotovo onaj prema Visokom Kaninu, granici Italije i Slovenije koja se vidi s druge strane doline. Stigli smo i do raskrižja gdje se staza odvaja za vrh Cima di Terrarosa do kojeg ima oko 30 min hoda. Mi smo se planirali popesti sutradan na povratku, ali na žalost sve je ostalo na planovima, a u nastavku ćete saznati zašto. Od raskrižja slijedi blago spuštanje, a zatim uspon do sedla Forca de liz Sieres gdje smo napravili malo veću pauzu jer ovdje smo morali izvaditi opremu za ferratu koja počinje odmah nakon što prođemo sedlo. Na sedlu ćete pronaći i malo sklonište ukopano u stijenu koje su koristili talijanski vojnici za vrijeme prvog svjetskog rata.
Ferrata nije zahtjevna, a na početku stoji tabla s upozorenjem o opremi koja je potrebna za uspon. Uvijek nam je drago kada na stazi ima ovakvih zanimljivih dionica koje malo razbiju monotoniju i unesu dozu adrenalina, a ova ferrata uspon do vrha čini savršenim. Rekli bismo da je težine A/B, nema baš nekih izloženih dijelova ni prevjesa tako da je svi koji nemaju problema sa strahom od visine mogu proći bez velikih poteškoća. Preko 10 sajli penjemo se do vrha grebena, a pogledi koji se otvaraju nakon svake sajle su sve ljepši, pogotovo onaj prema močnom Montažu (2752m), drugom najvišem vrhu Julijskih Alpa.
Na samom kraju ferrate dolazimo i do jedinog dijela koji je pod snijegom, svega nekoliko metara koji se uz malo opreza mogu proći bez dereza. Slijedi posljednjih 400m grebenom do samog skloništa uz nevjerojatne poglede i strme provalije s obje strane. Na nekoliko mjesta greben je dosta uzak i staza izložena tako da treba biti koncentriran i oprezan jer ovdje ne želite napraviti pogrešan korak.
I nakon 4h i 30min stigli smo do predivnog bivka Luca Vuerich, na fotkama je izgledao predivno, ali uživo, e to je pravi spektakl! Gdje god da se okrenemo pogledi su fenomentalni. S jedne strane Montaž, s druge strane Viš, u daljini se vide divovi Julijskih Alpa Mangart, Jalovec i Triglav, a s druge strane Visoki Kanin koji dijeli Italiju i Sloveniju. Nekoliko minuta nakon nas na vrh je stigla i vesela grupa Slovenaca s kojom smo popričali i dobro se nasmijali, ali moramo se osvrnuti na njihovu nespremnost na ovaj uspon. Iako su bili iskusni i rekli su nam da su popeli gotovo sve vrhove koje možemo vidjeti s bivka nisu bili adekvatno opremljeni za ovaj izlet. Opremu za ferratu nisu imali, ali ovaj dio i razumijemo, bili su već gore i znali su kakav je uspon. Realno ni mi ne bi uzimali set za ferratu da idemo ponovo, ali najveći problem je bio što nisu imali kacige. Mi smo prvi ušli u ferratu, a oni nekoliko minuta iza nas. Njih četvorica cijelo vrijeme se penju ispod, a mi vidimo da nemaju kacige i doslovno gledamo svaki kamen da ga ne pomaknemo ili bacimo prema dolje jer bi to moglo završiti jako loše za nekog od njih. Kod ovakvih uspona kaciga je obavezan dio opreme, čak ni ne treba netko iznad vas baciti kamen, ali ovdje su stijene jako krušljive i cijelo vrijeme se čuje zveckanje kamenja oko nas, a vrlo često kamenje bacaju i divokoze koje se penju po strmim stijenama u što smo se nekoliko puta uvjerili i na ovom usponu.
Bivak je smješten doslovno na vrhu planine (Fornon del Buinc 2531m) što i nije tako čest slučaj, a iza sebe krije i jednu tragičnu priču. Ime je dobio po talijanskom alpinistu koji je 2010. godine vrlo mlad poginuo u lavini na Pristojniku. U bivku ćete pronaći njegovu fotografiju i nekoliko tekstova o njemu, a izgradnju samog bivka je potaknula njegova obitelj uz pomoć donatora i sponzora. Bivak je cijeli izgrađen od drveta i u njemu se može smjestiti 8 ljudi za koje su predviđeni i madraci, opremljen je solarnim panelom i ima rasvjetu, ali mi nismo uspjeli pronaći neku utičnicu za punjenje telefona pa pretpostavljamo da je nema ili je pak negdje sakrivena. Nema nam logike da ima struje, ali nema bar neki USB za napuniti mobitel. S nama je uvijek powerbank pa nam ovo nije predstavljalo problem. Ako planirate posjet ovom bivku imajte na umu da za vikend i u sezoni može biti poprilična gužva tako da je svakako preporučljivo da dođete što ranije kako bi vidjeli kakva je situacija i ako bude prevelika gužva imate dovoljno vremena za povratak ili produžiti dalje. Moramo napomenuti da skloništa na planini nisu besplatani apartmani već objekti namijenjeni planinarima i alpinistima kako bi se sklonili od lošeg vremena ili prespavali i odmorili na izletima tako da nemojte računati da ćete doći do vrha na party. Iz osobnog iskustva znamo da ima ljudi koji u ovakve objekte dolaze ciljano jer su besplatni, tamo ostaju po nekoliko dana na godišnjem, sa sobom donose svakako smeće koje vrlo često ostavljaju tamo. Smatramo da svatko ima mora imati priliku uživati u čarima planine i svi bi jednom trebali doživjeti izlazak i zalasak sunca s nekog vrha, ali treba se držati nekih pravila i biti odgovoran. Na linku možete pročitati i naš blog o pravilima ponašanja u skloništima.
Nakon ručka smo jednostavno uživali u pogledima i svježem zraku, Daria se posebno potrudila oko poruke u upisnoj knjizi, a ja sam skuhao kavu i nakon toga smo guštali i čekali zalazak. Nakon šte se slovenska ekipa spustila s vrha, na Montažu su se počeli skupljati neki oblaci što i nije bio dobar znak jer su se približavali i nama, a vrlo brzo i mi smo se našli u oblaku. Veselili smo se zalasku i ovo nam baš nije najbolje sjelo, ali što je tu je. Nadali smo se najboljem, drugo nam nije preostalo.
Taman pola sata prije zalaska oblaci su se počeli micati, a pred nama se počeo otvarati pogled, kakve samo sreće imamo! Uživali smo u jednom od najljepših zalazaka koje smo ikada vidjeli od kada odlazimo u planine. Igra sunca i magle ispod i iznad nas izgledala je spektakularno! Nakon što je sunce palo ispod horizonta pokupili smo se u sklonište, pripremili večeru i legli na spavanje. Umorilo nas je sunce, a probudili smo se ujutro prije 4 tako da nije ni čudo da smo mrtvi umorni već u 22. Alarm stavljamo u 4:30 jer želimo vidjeti i izlazak sunca koji bi bilo šteta propustiti.
Ujutro kad je zazvonio alarm digao sam se brzinom munje da pogledam kroz vrata kakva je vani situacija, a prvi prizor bila je divokoza na kamenu nekoliko metara od skloništa koja je čak pričekala da se vratim po fotkić i okinem fotku. Daria baš nije neki ranoranioc pa sam joj dosta dugo mora objašnjavati kako je vani predivno i da se isplati ustati za ovakve prizore. Nakon nekoliko minuta je popustila, a ja sam skuhao kavu koju smo popili vani. Iako je bilo dosta svježe navukli smo jakne i uživali u ovim trenucima iznad magle, a uskoro su nas obasjale i prve zrake sunca. Uz ovakav izlazak zaključili smo da nam je ovo nešto najljepše što smo doživjeli u planinama do sada.
Iako nas je obasjavalo jutranje sunce, oblaci oko nas nisu baš bili pitomi, a tako je bilo najavljeno i po prognozi. Kod skloništa baš i nema signala, ali tu i tamo uhvati malo interneta što je dovoljno za baciti oko na vremensku prognozu koja nam je rekla da pakiramo stvari i krenemo natrag čim prije. Već u 6:30 ruksaci su bili na leđima i krećemo natrag. Sklonište ostaje iza nas i pozdravljamo ga do nekog drugog puta, a ispred nas su predivni prizori Montaža okruženog jutarnjom maglom.
Iako smo imali u planu raditi krug i vratiti se natrag malo duljom stazom koju su nam savjetovali i Slovenci, morali smo to odgoditi jer se nismo željeli upuštati u takve avanture po dosta zahtjevnom terenu uz kišu koja nam stiže iza leđa. Jedina opcija bio je povratak istim putem kojim smo i došli te eventualni uspon na vrh Cima di Terrarossa, ali ni to se nije ostvarilo jer je vrh bio potpuno u oblaku pa nam nije imalo smisla gubiti vrijeme i penjati se, a da za uzvrat ne dobijemo baš ništa.
Požurili smo natrag i nakon 2h i 30min stigli smo do auta, taman prije kiše. Koljena su gorila od spusta, ali odlučili smo biti brži od lošeg vremena! Još jednom bacamo pogled prema vrhu s kojeg smo se spustili, ali ovog puta ga ne vidimo od magle i oblaka koji su se navukli tamo gore. Za kraj još moramo spomenuti da je staza do vrha duljine 7.5 km uz 1125m visinske razlike uspona, a na linku možete preuzeti i GPX trag staze.
Ako su ti naši blogovi korisni možeš nas podržati i počastiti kavom na linku! :)
2 20